20.4 C
Sydney
12. siječnja 2021.
Lifestyle

SVAKI ČOVJEK 72 SATA PRIJE SMRTI GOVORI ISTE STVARI

Uljudskoj prirodi je da se bojimo smrti i teško nam je da govorimo o njoj ili da joj prisustvujemo.

Međutim, možda upravo ljudi na samrti razumiju smrt puno bolje nego mi i mogu da nam pruže utjehu.

Patriša Pirson, novinarka i autorka knjige “Otvaranje vrata raja: Istraživanje priča života, smrti i šta dolazi nakon nje” opisuje rezultate svojih istraživanja na temu “prelaska na drugu stranu “.

– Pošto sam u roku od 9 sedmica izgubila i sestru i oca, posvetila sam se istraživanju onoga što se događa nakon smrti. Intervjuisala sam na desetine ljudi koje profesija vezuje za neizlječive pacijente, kao one koji su doživjeli posebna iskustva sa samrtnicima pa i sa onima koji su se “vratili iz mrtvih”, odnosno, doživjeli kliničku smrt.

Shvatila sam da ljudi spoznaju kada im kucne posljednji čas. U periodu od 72 sata pred smrt, oni počinju da govore u metaforama o putovanju. Terminologija je različita pa tako jedni traže svoje cipele, drugi avionske karte, a treći ponavljaju kako “žele da idu kući”, a zapravo su već kod kuće. U trenucima dok je ležala na samrti, moja sestra, oboljela od raka dojke, ponavljala je uporno “ja ne znam kako da odem“, a čak je spominjala i neke “nesretne stjuardese.”

Bolničarka Megi Kalanan, koja je radila u Centru za palijativnu negu u Virdžiniji, navodi pitanje jednog pacijenta obolelog od raka pankreasa, postavljeno u samrtnom času: “Zna li moja žena sve u vezi sa pasošem i kartama?”

Meri je skovala i poseban termin “svijest o bliskoj smrti” i koristi ga u svojoj knjizi “Konačni darovi: razumijevanje specijalne svijesti i potrebe umirućih i komuniciranje sa njima”.

Kalananova je bila u situaciji da neguje stotine pacijenata sve do smrti i smatra da vizije putovanja njenih pacijenata nisu puka slučajnost.

smrt1

Ljudi neposredno pred smrt vide preminule članove porodice. Samrtnici često imaju “priviđenja” za koje zdrave osobe vjeruju da su prosto efekat jakih analgetika koje pacijenti uzimaju.

Međutim, da li je tako? U jednoj velikoj internacionalnoj studiji, koju su proveli psiholozi dr Karlis Ozis i dr Erlendur Haraldson sa Islandskog univerziteta, ustanovljeno je da većina pacijenata koji su još uvijek svjesni nekih sat vremena pred smrt, vidi svoje voljene koji su preminuli, bez obzira na to jesu li primali takve lijekove ili ne. Studija je obuhvatila osobe iz potpuno različitih kultura – iz SAD i Indije.

Kada sam razgovarala s pacijentkinjom Odri Skot (84), koja je umirala od raka, pričala mi je kako joj u posjetu dolazi njen (usvojeni) sin Frenki, inače, preminuo nekoliko godina pijre toga. On je, prema njenim riječima, mirno sjedio u fotelji pored nje kad god bi “došao”.

U nekim slučajevima, ljudi vide članove porodice i prijatelje za koje nisu ni bili svjesni da su umrli. Među prvim detaljno istraženim izvještajima o vizijama pred smrt, našao se i slučaj žene koja je umirući na porođaju rekla svom doktoru u jednoj dablinskoj bolnici kako pred sobom vidi preminulog oca.

Zatim je videla nešto što ju je zbunilo: “Vida je s njim.” Ponavljala je to, a Vida je bila njena sestra, inače preminula tri sedmice prije toga. Međutim, informacija da je Vida umrla bila je skrivena od samrtnice.

U našoj kulturi je “bijela svjetlost” postala pomalo i kliše. Međutim, istina je da samrtnici opisuju taj doživljaj svetlosti i kao mudrosti ili ljubav. Pacijenti koji su imali iskustvo bliske smrti, a ostali svjesni – prilikom srčanog udara, na primjer, kažu da su se osećali “skoro samljeveni” jačinom emocionalne snage tog svetla.

Dr Ivona Kajson, koja je preživjela avionsku nesreću, kaže da je tu svjetlost doživjela kao apsolutnu ljubav majke prema djetetu: – Osjećala sam se kao novorođenče na majčinom ramenu. Beskonačno sigurna. Bilo mi je kao da sam vijekovima bila izgubljena, a onda konačno pronašla put do kuće.

Čak i u slučaju iznenadne smrti, samrtnici se mogu oprostiti od nas. Zaista me je iznenadilo kad sam otkrila da studija za studijom potvrđuje da je oko polovina ispitanika osjetila prisustvo svojih voljenih – bilo u trenutku smrti, ili nešto kasnije.

To se dogodilo i u mojoj porodici. Otac uopšte nije bolovao već je umro iznenada, usred jedne noći 2008. godine.

Moja sestra Katarina bila je budna više od 150 kilometara daleko od njegove kuće, a ipak je u svojoj spavaćoj sobi iznenada osetila nečije prisustvo i ruke kako je nježno dodiruju po glavi. Ispunili su je zadovoljstvo i radost i to toliko snažno i neobično da je ispričala čitav doživljaj sinu prije nego što su uopšte saznali da nam je otac preminuo.

Psihijatri nazivaju ove slučajeve “halucinacije žalosti”, ali nauka takva subjektivna iskustva još uvek nedovoljno razumije. Svakako još nije objašnjeno otkuda nam takvi doživljaji prije nego što saznamo da nam je neko umro.

Jedan čovjek mi je ispričao svoj doživljaj iz djetinjstva: jednog jutra sišao je na doručak, kao i obično, i video tatu kako sjedi na svom mjestu i čita novine, a onda ga je majka šokirala rekavši mu da je otac umro.

– Ali ja ga vidim, eno ga, sjedi tamo! – rekao je i u tom trenutku vizija oca je nestala. Samo 5 odsto ovih iskustava su vizuelna, zaključuje u svojoj studiji dr Majkl Barbat, ljekar u bolnici “Sen Džozef” u Auburnu, u Australiji. Većina se odnosi na osjećaj prisutnosti, i to ne nekog prolaznog, neke sjenke, već živog prisustva, vrlo konkretnog prisustva koje ljude podstakne da hitno pozovu nekog telefonom, da okrenu automobil u drugom pravcu, da se u trenutku rasplaču. To se može dogoditi u trenutku smrti drage osobe, ali nakon nekoliko nedelja ili čak godina kasnije.

Karen Simon, izvršna direktorka marketinga iz Toronta, priča o svom doživljaju 1 hladne noći šest sedmica nakon smrti oca: – Vozila sam autoputem, a na suvozačevom mjestu se stvorio tata. Mogla sam da osjetim kako se namješta u sedištu. On je uvijek sjedio na karakterističan način, nagnut na lijevu stranu. Vozio se tako sa mnom petnaestak kilometara. Doživljaj je bio nevjerovatno realističan i mene je potpuno promijenio.

I živi mogu da dožive smrt. Istraživanje psihijatra dr Rejmonda Modija iz 2010. godine pokazuje da i živi mogu zajedno sa samrtnikom da dožive osećaj da ulaze u “svjetlost”. Ovaj psihijatar je, inače, autor revolucionarne knjige iz 1975. godine pod naslovom “Život poslije života”, a njegov je i poznati termin “doživljaj bliske smrti”.

Psiholog u ustanovi za palijativno zbrinjavanje na Floridi dr Kejtlin Dauling Sing primetila je da ljudi na samrti djeluju kao da zrače, a oni spominju i kako “hodaju kroz sobu osvjetljenu lampama” ili kako im “telo puni sunčeva svjetlost”. Ponekad, na trenutak, to dožive i članovi njihovih porodica.

Psiholog dr Džoan Borisenko, na primer, opisala je kako je to doživjela u trenutku kad joj je umrla majka. U 81. godini majka joj je preminula u medicinskom centru Bet Izrael u Bostonu, a Džoan kaže kako se prostorija ispunila sjajnom svjetlošću koju su videli i ona i njen sin i kako su oboje posmatrali kako se majka spektralno izdiže iz tijela.

Upravo ljudi na samrti razumiju smrt puno bolje nego mi i mogu nam pružiti utjehu, samo kad bismo mi mogli da čujemo ono što pokušavaju da nam kažu.

Izvor: novi.ba

Related posts

IMATE LI OVAKVE IZRASLINE? Evo kako da ih se riješite preko noći!

U R

MNOGI LUBENICU JEDU SAMO AKO JE POSOLE: Kad čujete razlog UVIJEK ĆETE JE JESTI OVAKO!

U R

ONA POJEDE PO JEDAN LIST ČUVARUĆE ČIM USTANE Poslije nekoliko dana nije mogla da vjeruje šta joj se desilo

U R

Leave a Comment